Saturday, December 15, 2018

Džamija Matuzići - august 2000. godine

Džamija Matuzići oktobar 1992. godine

Džamija Matuzići - august 1987. godine

OD SEOCETA DO SJEDIŠTA OPĆINE

Matuzići kroz povijest

Matuzići su dobili ime po Matuzama, a to je rodovsko ime doseljenika iz Crne Gore, najvjerojatnije iz graničnog područja prema Hercegovini. I danas u Crnoj Gori ima mjesto koje se zove Matuzi.

Doseljenici su se naselili na ova područja krajem 15-tog i početkom 16-tog stoljeća. Zatekli su mirno stanovništvo Srednjovjekovne Bosne, pa su se sa njima tokom vremena izmiješali. Predaja govori da su u selu bili nekakvi Matuše, Matuzi, Matuže, bili su krupni ljudi, a na uzvišenju zvani VIS imali su crkvu.

Prema pisanim izvorima, koje je najviše napisao Matuzićanin Ahmed Aličić, o ovom mjestu se kaže da je to seoce prastarog imena Matuzići koje leži na ušću rijeke Usore u Bosnu.

”Dvije rijeke s dvije strane, među njima rodno polje, i iznad njega obronci okićeni zelenim baščama, iz kojih bojažljivo vire crveni i garavi krovovi posavskih čardaklija – to su Matuzići”

Tako piše Ahmed Aličić u svom radu objavljenom u ”Novom Beharu” XV/1942-43, 1, 28-31. pod naslovom ”Na sastavcima Usore i Bosne u prošlosti i sadašnjosti”

Ovo područje, što zbog plodne zemlje, što zbog geografskog položaja, bilo je naseljeno od davnina. Na to nas upućuje Velika i Mala gradina u Mravićima te Vis u Matuzićima.

Za Vis u Matuzićima narod je pričao, s koljena na koljeno, da ga je neka kraljica dala nasuti sa svojom vojskom i to za jednu noć s torbicama – toliku je imala vojsku. I zaista Vis tako izgleda i danas kao kakva namjerno nasuta velika humka u ravnici.

Na glavicama Crkvina i Londža (današnje selo Plane) na ušću rijeke Usore u Bosnu nađeni su spomenici iz Rimskog doba, dok su na uzvišenju Strane u Matuzićima šezdesetih godina prošlog vijeka pronađeni ostaci srednjovjekovnog oružja i oruđa, te metalni novčići, također iz Rimskog perioda koji se i danas nalaze u Zavičajnom muzeju u Doboju.

Na lokalitetu Crkvina otkrivena su dva ulomka jednog natpisa i tri komada novca: veliki bronzani Aleksandra Severa, mali bronzani carice Magniae Urbicae i Cripsa. Iz natpisa se saznaje da je ovdje pod carem L. Septimijem Severom bila jedna cohors miliarija. tj. jedna kohorta od hiljadu momaka. Na prvom kamenu nije imenovana kohorta, a na drugom se nalazi poznata Cohors I Belgarum. Ovaj lokalitet je arheolozima poznat po nazivu Kastrum (kasarna Rimske vojske). U Matuzićima su stanovali veterani od četa koji su se ovdje izmjenjivali.

Neki toponimi naziva njiva ili izvorišta voda ukazuju da se radi o prastarom naselju. Tako se neke njive zovu, Pirnjevi, Peraci, Šatorke,

Havdine, dio naselja se zove Četrlja, Kuršum, ili prirodni izvori vode kao što su Peraslika,Vis, Bukovac, Šumska Voda, Sječa, Breza, Donja voda itd.

U selo vode dva srednjovjekovna puta koja se od davnina spominju i to od rijeke Bosne ”Drum” a od Usore ”Grabik” koji se sastaju u Matuzićima i zajedno čine ”Drum” koji ide dalje pobrdaljem između Mravića sjedne i Kraševa i Lepenice s druge strane preko Trepča sve do Travnika. Dakle, još davna vremena kroz Matuziće se išlo i na sjever i na jug.

ISLAMIZACIJA

Islam u ove krajeve je došao početkom 16. stoljeća. Prema jednom zapisniku tešanjskih kadija između 1639 i 1642. godine, stoji da je ovaj kraj već tada bio skoro potpuno islamiziran. (Cijelo područje oko rijeke Usore tada poznato kao Pousorje.)

Doboj je u ovom kraju bio središte islamizacije kao i ostali gradovi tada u Bosni. Pošto su Matuzići vrata Doboja morao je biti poislamljen prije nego druga sela u zaleđu.

To se može zaključiti i iz toga što se muslimani Matuzića ne sjećaju svojih predaka nemuslimana i ne znaju da su njihovi stari bili išta drugo osim muslimani.

U gore spomenutom zapisniku navode se muslimani između rijeka Bosne i Usore u Matuzićima, Kraševu, Mrakovićima (Mravićima), Lepenici i dalje.

Ahmed Aličić navodi kako mu je Ibro Kaloševac iz Matuzića pričao o strašnoj kugi koja je poharala ljude i blago (stoku) u čitavom kraju. Tada je ono malo preživjelih seljaka u Matuzićima uzoralo prvo oranje s tri juneta u čitavom selu.

Pored kuge, ovaj kraj je stradavao i od neprijateljskih provala zbog svog geografskog položaja i što se nalazi na udaru puteva što vode uz Bosnu i Usoru.

Sačuvana je i predaja o nastanku greblja u Zaimovićima koje se nalazi u gornjoj mahali Matuzića. Priča se da su nekad davno u Matuzićima zanoćili neki svatovi iz Travnika. Oni su išli po mladu u Džakule kod Gradačca. Vraćajući se prema Travniku u Matuzićima ih zatekne noć, pa su morali konačiti. Tu noć im se razboljela mlada i umrla. “Maštulugdžija“, koji je trebao ići ispred svatova do odredišta (Travnika) da nosi radosnu vijest, morao se pretvoriti u kahardžiju, vratiti se u Gradačac i prenijeti tužnu vijest. Mladina familija nije mogla povjerovati u ovo, pa je došla u Matuziće, do mjesta gdje im je kćerka umrla. Ukopali su je u jednu bašču pored puta i odlučili da se tu nastane. Tako je nastalo ovo porodično greblje koje se veže za dolazak familije Zaimovića.

Također je sačuvana i predaja da je u Matuzićima konačio Omer paša Latas sa svojom ordijom pa su mu umrla dva vojnika koji biše pokopani na njivi zvanoj Radoši. O ovome svjedoče dva mezara na pomenutom lokalitetu koja su do danas očuvana i obilježena.

Pod kraj 19. stoljeća Matuzići su imali svega desetak zadruga (domova) a polovinom 20. stoljeća 89 domova sa 579 stanovnika.

Među najstarije porodice u Matuzićima ubrajaju se: Skulići, Aličići, Avdići, Zaimovići, Begići, Hodžići, Muratovići, Omerovići i Salkičevići. Međutim, pouzdano se zna da su stare porodice takođe i Cicvare, Kurbašići, Kaloševci, te Fetići. Cicvara i Omerovića više nema u Matuzićima, jer im se loza prekinula usljed nepostojanja muških potomaka. Nema ni Salkičevića koji su odselili. Fetići su preselili preko Bosne u selo Ševarlije, gdje danas živi veliki broj njihovih potomaka.

Rod Skulića se smatra najstarijim u Matuzićima. Za njega se priča da je došao sa Sultan – Fatihom. To je jedini rod koji je sačuvao staro ime, bar u jednoj grani. Od njih su postali Aličići, koji su prozvani po svom pradjedu Aliji koji je živio u prvoj polovini 19. vijeka.

Već smo rekli da se dolazak Zaimovića vezuje za predaju o nastanku njihovog greblja.

Došli su iz Džakula kod Gradačca (Posavina) pa su ih u početku u stara vremena zvali Džakule. I danas u mjestu Džakule postoji rod Zaimovića što je samo potvrda ovoj autentičnosti. Oni su imali najbolju zemlju u selu, što potvrđuje da su bili spahije i prvaci.

Stanovništvo Matuzića se uglavnom bavilo zemljoradnjom, stočarstvom i voćarstvom. Otvaranjem tvornice šećera na Usori (Doboj) krajem 19. stoljeća, manji broj žitelja ovog sela počinje da sije šećernu repu za potrebe ove fabrike.

Izgradnjom uskotračne pruge Usora-Pribinić (1878), Tešanjska familija Turalić pored željezničkog stajališta na Karušama, a uz raskrsnicu puteva za Maglaj i Teslić sagradila je dućan sa prenoćištem i kahvanom. Stanovništvo je živjelo teško. Mali broj ljudi je radio na željeznici, sezonski u tvornici šećera, te u sječi šume. Nakon prestanka sa radom tvornice šećera na Usori 1930. godine, brojni radnici su ostali bez posla, pa tako i nekoliko ljudi iz ovog sela koji su tu radili.

MATUZIĆI DANAS

Matuzići su danas sjedište Općine Doboj Jug. Jedna su od dvije mjesne zajednice koje čine ovu općinu. Površina Matuzića je oko 4 km kvadratna na kojoj živi blizu 3000 stanovnika. Selo, koje je prije rata bilo jedno od najrazvijenijih mjesnih zajednica tadašnje opštine Doboj, iz rata je izašlo skoro totalno porušeno.

Prije rata njegovih 650-700 radnika izdvajali su 10 posto iz plata za mjesni samodoprinos po nekoliko godina kako bi sebi stvarali što bolje uslove za život. Nakon rata uslijedila je intenzivna obnova kuća i infrastrukture , te naseljavanje i izgradnja novih objekata, a koncentracija privrednih kapaciteta i stambeno-poslovnih objekata intezivirana je uz magistralne puteve Doboj-Teslić (M4) i Doboj-Maglaj (M17).

Dobijanjem statusa lokalne zajednice, Općina Doboj Jug sa svoja dva naseljena mjesta (Matuzići i Mravići) uspostavila je viziju i misiju razvoja, te socijalnu budžetsku komponentu preorijentirala u razvojnu, vodeći računa prije svega, o zadovoljstvu njenih građana.

Tako je u oblasti saradnje i partnerstva sa nevladinim organizacijama, pa tako i džematima, gdje je podrška i neposredna financijska i druga potpora džematima jako vidljiva, što je za svaku pohvalu.

Zahvaljujući općini u Matuzićima je realizovano na desetine većih i manjih projekata od općeg interesa (putevi, vodovod, elektrifikacija, škola, poliklinika, sportska dvorana itd.)

Godine rata i obrazovanje

Izbijanjem agresije na ove prostore, mnogi stanovnici današnje Općine Doboj Jug su morali napustiti svoje domove, naročito u zoni neposredne linije odbrane. Treba naglasiti da je bilo puno onih koji su smjelo prkosili rušiteljima ovih prostora. Među njima se izdvajaju djeca Matuzića i Mravića, koja su nastavu pohađala na punktovima u Lepenici, Šijama, Kraševu,Tešanjci, Ljetiniću. Jedan punkt je bio i u Matuzićima u zaseoku Hodžići, u kući Hodžić(Muje) Kasima. Zbog nedostatka nastavnog osoblja, predavači su bili svršeni srednjoškolci, studenti i po neki prosvjetar koji su svoje vrijeme u radu sa djecom prilagođavali i drugim obavezama (odlazak na prvu liniju odbrane).

Administrativno-tehničke poslove obavljalo je osoblje OŠ“Kulin Ban“Tešanjka i OŠ“Mustafa Mulić“Šije.

Vrijeme neposredno poslije rata

Niko nije mogao slutiti da će se ovdašnji narod, nakon potpisivanja Deytonskog mirovnog sporazuma početi brzo vraćati u svoje porušene domove, te sebi stvarati kakve-takve uslove za život. Sve je to ličilo na neki ponos, prkos i inat onima koji su rušili njihove domove i ubijali njihovu djecu.

Prestankom borbenih dejstava i procesom povratka raseljenih građana, na prostore današnje Općine su počele dolaziti brojne Međunarodne humanitarne organizacije koje su sa predstavnicima lokalnih vlasti (Prijelaznog Općinskog vijeća) i mjesnih zajednica određivali priritete obnove stambenog fonda i nekih društvenih objekata (škola,ambulanta).

Najveći dio stambenog fonda obnovljen je zahvaljujući djelovanju Vorldvižena (WorldVision Internationale). U Matuzićima školski objekat je obnovljen i adaptiran od strane organizacije Equilibri,dok je prvi doprinos u izgradnji Ambulante Matuzići dala organizacija Ljekari bez granica.

Zanimljivo je da se odmah, nakon rata, a zbog nedefinisanja administrativno-teritorijalnog ustrojstva dašanjih prostora Općine Doboj Jug škola u Matuzićima, bez ičijeg pitanja i odluke jedno vrijeme pripaja OŠ“Kulin Ban“Tešanjka, a škola u Mravićima OŠ“Mustafa Mulić“Šije.

Sve je to trajalo do avgusta 1997.godine, kada je prof.Mujo Avdić, inače jedan od ratnih komandanata ARBiH sa ovih prostora, zajedno sa predsjednikom Predsjedništva Doboj, prof.Reufom Mehmedagićem pokrenuo aktivnost na osamostaljivanju i formiranju Osnovne škole u Matuzićima. Otpora je bilo na sve strane.

Srećom, podrška im je data od strane kantonalnih vlasti ZE-DO kantona, tako da tada nije došlo do formiranja škole, ali jeste do njenog fizičkog razdvajanja od škole u Tešanjci. U analima škole u Matuzićima zapisano je da je od 1.septembra 1997.godine ova škola u sastavu OŠ“Mustafa Mulić“iz Šija.

S obzirom da je proces povratka raseljenih lica intenziviran na rubne prostore Doboja i šire(u RS), prva škola koja je prihvatila povratničku djecu je u Matuzićima. Tako su povratnička djeca iz Makljenovca, Ševarlija, Miljkovca, Čaira, Doboja, Pridjela, Kotorskog vozarila do Matuzića. Tijesan i neuslovan prostor nije mogao udovoljiti potrebama sve većeg broja djece, pa se za privremene učioničke namjene renoviraju prostori MZ Matuzići(zgrada bivšeg Velekema),te iznajmljuju privatne prostorije (kuća Aličić R.Muhameda). Direktor škole Hopić Dževad se zalaže i omogućava da se nastava neometano odvija, na zadovoljstvo svih.

U međuvremenu sačinjen je Elaborat o opravdanosti osnivanja buduće Općine Doboj Jug u kome je između ostalog navedeno da buduća općina mora imati svoju samostalnu osnovnu školu. Nakon verifikacija i konstituisanja Općine Doboj Jug intenzivirane su aktivnosti i na osamostavljivanju škole u Matuzićima.

Tako je donacijom japanske vlade sagrađena nova zgrada Osnovne škole u dvorištu postojeće školske zgrade.

Slika dolje potvrđuje da je proučena dova na temelj Osnovne škole uz prisustvo velikog broja djece i džematlija kao i hafiza mr. Senaida Zaimovića te mjesnog imama prof. Hazima Spahića.

Na području džemata Matuzići dolazi do ubrzanog ekonomskog razvoja. Prve firme, koje su bile okosnica razvoja Matuzića, su bile: Dobojputevi i Bosnaexpres koje su napravile svoja sjedišta i radne hale u neposrednoj blizini rijeke Usore na mjestu gdje je nekada bila čuvena i na daleko poznata pijaca.

Poslije njih krenuo je ubrzani razvoj. Tako je na tromeđi puteva M 17 i M 4 na Karušama izgrađen kompleks benziskih pumpi HIFA, zatim 1,5 km od Karuša na putu M 4 Ganjgo petrol pravi benzisku pumpu.

Ubrzano niču i drugi privredni objekti što je sve doprinjelo da se ovaj džemat ubrzano širi i razvija.

Sve to morala je pratiti i zdravstvena zaštita. Ubrzo je sagrađen Dom zdravlja koji je sada prerastao u Polikliniku koju bi poželjeli imati stanovnici i većih mjesta. Svakako zasluge za to pripadaju mnogima a među najistaknutijim je dr. Emir Čabrić, Dževad Begić i Muhamed Sofić.

Općina je dala podršku za adaptaciju džamije, izgradnji novog minareta, uređenju i ograđivanju grebalja, itd. Ilustracije radi, devetu godinu zaredom iz budžeta se izdvajaju sredstva za stipendiranje studenata i nadarenih učenika, među kojima su i učenici medresa, te studenti Islamskog pedagoškog fakulteta, i FIN-a u Sarajevu.

MEKTEB, DŽAMIJA-SALIHIJA I IMAMI

Od kako postoje Matuzići, a postoje veoma dugo, u njima nije bilo džamije sve do 1940. godine, pa im je ispjevana pjesmica za koju kažu da ju je ispjevala Fatima Hodžić početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća:

    Jest ga ovo selo na lijepu,

    Na lijepu ali na rajetku,

    Mahana mu što džamije nejma !

Od samoga primanja islama u ovom selu je vršena vjerska obuka, ali posebne zgrade za to nije bilo sve do pred kraj 19. stoljeća. Tada je na sred sela sagrađena primitivna zgradica koja je služila kao mekteb sve do kraja Prvog svjetskog rata kada je srušena. Na tom mjestu sagrađena je veća i ljepša zgrada koja je nadomještala i džamiju. Služila je kao mekteb sve do 1938. godine.

Tada se javila želja za gradnjom džamije, ali je odluka pala da se ipak gradi prije mekteb koji je dovršen i svečano otvoren na Ramazanski bajram 1938. godine.

Osjećala se potreba i za džamijom jer je najbliža bila 3-4 km udaljena u selu Lepenica, pa je zimi i kada su kiša i blato, bilo otežano ići u džumu namaz. Tako je uporedo sa izgradnjom mekteba išla i akcija prikupljanja materijala i sredstava za izgradnju džamije.

U proljeće 1939 godine započela je izgradnja prve džamije u Matuzićima. Dovršena je i svečano otvorena 27.septembra 1940. godine. Krasila ju je lijepa munara sagrađena od klesanog kamena, a sagradio ju je Mujaković Salih i njegov brat Mehmed iz Matuzića.

Mekteb i džamija su izgrađeni vlastitim radom i sredstvima, pa su se time seljani opravdano ponosili. To su ujedno bile i najveće zadužbine i dragocjenosti sela. Treba istaći da su u izgradnji džamije učestvovali mnogobrojni ljudi i da se radilo akcijski gdje se okupljao veliki broj džematlija. Zanimljiv je podatak da su za ručak na jednoj od akcija braća Salih i Husein Zaimović na rijeci Bosni ulovili preko 150 kg ribe koju su njihove hanume spremile majstorima i irgetima.

U džematu Matuzići mekteb je funkcionisao od samog dolaska Turaka. U početku u primitivnim uslovima da bi od 1938. godine nastava se odvijala u funkcionalnom mektebu sa dvije učionice.

U toku Drugog svjetskog rata, tačnije 1944. i 1945. godine, u mektebu je održavan analfabetski tečaj. Od 1945. godine mekteb je prerastao u četverorazrednu osnovnu školu koju su pohađala djeca iz Matuzića, Mravića, Lepenice i Kraševa. Do tada se išlo u školu na Tešanjku. Prvi učitelj u Matuzićima od 1945-1947.godine bio je Haso Handžar.

Kao muallimi su radili: Smajo Aličić, Mula – Salih Aličić, Ahmed Aličić, Sakib Begić, Mehmed Avdić i Ramo Aličić.

Džamija i mekteb su funkcionisali uz veliki trud i angažman aktivista i džematlija tog džemata.

Prvo renoviranje džamija je doživjela 1967. godine kada je Muharem Habibović iz Doboja izvršio pokrivanje munare limom.

Renoviranje unutrašnjosti džamije desilo se početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada je urađen moleraj. Molerske radove je radio Husejn Kotorić iz Ljetinića kod Tešnja.

Osjećala se potreba za većom i ljepšom džamijom pa su džematlije odlučile da krenu u izgradnju nove džamije na istom mjestu. Tako su drugi dan Ramazanskog bajrama 1980. godine u velikoj akciji počeli rušenje džamijske zgrade. Minaret nije rušen već je urađena plastična fasada u proljeće 1987. godine. Radove su izveli radnici ”Radnik-a” iz Doboja. Izgradnja džamije je trajala do 16.08.1987. godine kada je svečano otvorena.

Vrlo brzo se osjetila potreba za još jednim vjerskim objektom, jer se stanovništvo naseljavalo u ravničarskom dijelu oko saobraćajnice

M-4, pa je odlučeno da se novi mekteb gradi na vakufskoj parceli zvanoj Njivica na Karušama. Pred sami rat postavljeni su temelji za gradnju mekteba. Tada su sinovi rahmetli hadži Alije Avdića (Husein, Salih i Ahmet-Bego) bili najveći aktivisti. Međutim rat je prekinuo te aktivnosti.

U ratu 1992-95. godine džamija je doživjela velika stradanja, jer je bila glavna meta srpskom agresoru. Minaret je oboren 17.10.1992. godine u poslijepodnevnim satima. Minaret je pao kroz kupolu u džamiju, nanoseći joj pri tome još veća oštećenja na ionako oštećenoj i ranjenoj džamiji.

Poslije rata džemat Matuzići bilježi prirast stanovništva u ravničarskom dijelu džemata, pa se počelo razmišljati o gradnji još jedne džamije. Zbog podijeljenosti mišljenja kod džematlija, šta je potrebnije: mekteb ili džamija, nije se nastavilo sa gradnjom ni Mekteba na već postojećim temeljima, niti gradnja nove džamije. To je trajalo sve do ramazana 1429.h.g. (septembar 2008.g) kada je u džamiji Salihiji odlučeno da se počne sa aktivnostima za izgradnju nove džamije sa pratećim objektima.

Tako je 17. Ramazana 1429.h.g. imam džemata Hazim ef. Spahić sa džematlijama proučio dovu za početak radova i isti dan počelo je skidanje prvog sloja zemlje sa parcele.

Inače ta parcela bila je u vlasništvu Mjesne zajednice Matuzući koja je zamjenjena za dio parcele zvana Njivica za postavljanje elektrotrafoa i prostorija elekrodistribucije. Ta parcela od Mjesne zajednice u površini nešto malo manjoj od 4 dunuma nije imala puta pa se izvršila još jedna zamjena parcele koja je vezala za tu parcelu u količini više od 2,5 dunuma za istu kvadraturu u vakufskoj parceli zvanoj Jaričišće.

Tom zamjenom došlo se do parcele preko 6 dunuma i na toj lokaciji se vrše aktivnosti za izgradnju džamije sa pratećim objektima. Ta parcela se nalazi u samom centru Matuzića u neposrednoj blizini općine i zove se Bara.

OBNOVA RATOM PORUŠENE DŽAMIJE

Početak obnove džamije koja je mnogo oštećena u ratu, otpočeo je 1996. godine, dakle, odmah poslije rata. Obnovu je finansirao Visoki Saudijski Komitet. Radovi su okončani 1997. godine.

Džematlije nisu bili zadovoljni urađenom sanacijom, te su se žalili nadzornom organu Zijadu Imamoviću iz Zenice preko koga je sve išlo u vezi radova.

Na veliko iznenađenje džematlije su dobili odgovor da se ”poklonjenom konju ne gleda u zube”. Razočarani takvim stavom išli su i u Rijaset IZ u Sarajevo i kod donatora u Visoki Saudijski Komitet – ured u Sarajevu, ali je sve bilo uzalud.

Džematlije Matuzića su odlučili zasukati rukave i svojim sredstvima sanirati već sanirano i na temeljima porušenog izgraditi novi minaret. Treba istaći da 1996. godine Visoki Saudijski Komitet nije htio ulagati sredstva u obnovu porušenog minareta.

Na Bajramskom sijelu 24.01.1999. godine rodila se ideja za izgradnjom nove munare i sanacije džamije. Na tom sijelu kojeg je okupio mjesni imam Hazim ef.Spahić, prvi novčani prilog u iznosu od 500,00 KM dao je dipl. ing. Zijad (Muhameda) Skula, a po uzoru na njega i drugi, tako da je samo taj dan obećano 23.000,00 KM.

Bio je to velik zahvat za, ratom izmučene džematlije, ali je odlučeno da se krene postupno.

Radovi na izgradnji novog minareta otpočeli su 10.04.1999. godine, a završeni skidanjem skele 17.07.1999. godine. Minaret je visok 45,30 metara bez alema sa akšamskom i još dvije šerefe. Na vrhu munare je lijepi alem koji je visok 2 metra a postavljen je u petak 16.07.1999. godine poslije džuma namaza, što ukupno čini munaru visokom 47,30 metara, čime se ovaj minaret svrstava u red visokih objekata ove vrste u našoj zemlji.

Radove na izgradnji munare izvodila je firma „Mesadžid“, vlasništvo hadži Zuhdije ef. Imamovića, imama iz džemata Konjodor kod Bužima.

KO SU BILI IMAMI U DŽEMATU MATUZIĆI ?

Što se tiče imama koji su radili u ovom džematu, njih je bilo više. Prvi koji je službovao, i ujedno i najduže, bio je mještanin Ramo ef. Aličić koji je radio kao muallim i imam i prije samog otvaranja džamije 1940. pa sve do marta 1968. godine.

Treba istaći da se iz Matuzića u Medresama Tuzla, Gračanica i Tešanj školovalo nekoliko džematlija za obavljanje poslova imama. Svi nisu mogli obavljati dužnost u rodnom mjestu, pa su po zadacima tadašnjeg rukovodstva IZ išli po mnogim drugim bližim i daljim džematima. Tako je Osman hodža Begić službovao u Trepču, te u Lišnji kod Prnjavora gdje su mu od šestoro djece tamo rođena dva sina (Muhamed-Mušan 1910. i Taib 1917).

Nakon službovanja Rame ef. Aličića, poslije njega kroz ovaj džemat su prošli slijedeći imami koji su se zadržavali, neki duže a neki kraće.

To su:

    Alija ef. Ahmetović iz Žepe koji je službovao prije Matuzića u Kozluku,
    Osman ef. Trepčić iz Šija koji se posebno isticao lijepim mekamom,
    Hasan ef. Okić iz Sladne kod Srebrenika,
    Kasim ef. Zlatić iz Malina kod Travnika,
    Muharem ef. Hadžić iz Novog Sela kod Tešnja,
    Edin ef. Pašalić iz Puhovca kod Zenice koji je službovao u ovom džematu sve do rata 1992. godine.

Pošto su Matuzići u ratnom periodu 1992 – 95. ostali bez svog imama (dotadašnji imam Edin ef. Pašalić u maju 1992. godine je napustio džemat), u džematu su džume, vjersku pouku, ukop umrlih i ostale vjerske potrebe obavljali slijedeći imami: Sabit ef. Šiljić imam iz Mravića, Edhem ef. Čamdžić Vjersko-prosvjetni referent Odbora I.Z. Doboj, hfz. Senaid ef. Zaimović student, te Elvedin Aličić učenik Gazi Husrev-begove medrese. Elvedin Aličić je dužnost imama obavljao sve do 01.10.1996. godine kada odlazi na studije u Sarajevo na Fakultet islamskih nauka.

Poslije njega, od 01.10.1996. godine na dužnost imama u ovaj džemat došao je Hazim ef. Spahić iz Puhovca kod Zenice koji je službovao u Medakovu kod Tešnja. On je i danas imam ovog džemata.

Prvi koji je završio medresu iz Matuzića bio je Ahmed Aličić. Vrijedno je napomenuti da iz ovog džemata ima i jedan hafiz koji je u historiji bošnjaka zabilježen kao tadašnji jugoslovenski rekorder u hifzu a to je Hfz. mr. Senaid ef. Zaimović koji je postiplomski studij studirao u Jordanu. Danas iz ovog džemata imamo i jednog studenta na prestižnom Univerzitetu Al-Azhar u Egiptu a to je Mersad (Azema) Muratović te u našoj zemlji više njih.

VAKUF – ZADUŽBINA

Da bi se ove zadužbine lakše održavale, u Matuzićima je počelo uvakufljavanje imovine od pobožnih mještana-džematlija. Prvi vakif u Matuzićima bila je žena i to Saliha Aličić – Durmić udovica rahmetli hadži Omera Aličića. Ona je odmah poslije Prvog svjetskog rata u centru sela darovala bašču, na kojoj su izgrađeni i mekteb i džamija.

Danas džamija u Matuzićima s pravom nosi ime ”Salihija” po imenu svoga vakifa Salihe, ove plemenite žene i prvog vakifa džemata Matuzića.

Nakon što je ona uvakufila bašču, uslijediće i druga uvakufljavanja. Tako je 1921. godine Husejn Zaimović uvakufio je poveću oranicu, odredivši da mu se od njenih prihoda, poslije njegove smrti, svakog ramazana prouči hatma a ostatak utroši na mekteb.

Za muteveliju je iste godine odredio Smajla Aličića koji je bio sve do 1963. godine.

Od ušteđenih sredstava od prihoda ovog vakufa Smajl Aličić je 1928. godine kupio jednu dobru parcelu kosnice, a 1933. još jednu bašču.

Vakuf je dobro napredovao tako da je već 1934. godine, jedan od siromašnijih mještana, Husejn Skulić uvakufio jednu dobru livadu uz pravo korištenja dok je on živ, a da mu se poslije smrti od prihoda sa te livade svakog ramazana prouči hatma, a ostatak da se troši na mekteb.

Prvi vakif, pomenuta Saliha je 1938 darovala još jednu veliku njivu (parcela zvana Jaričište, površine oko 17 dunuma) koja je davala dobre prinose u žitu i sijenu. I ona je zadužila džemat da joj se poslije smrti od prihoda sa ovog vakufa, svakog ramazana prouči hatma, a sav preostali dio da se utroši na mekteb i džamiju. Po pričanju nekih džematlija ova parcela je bila ustupljena imamu na korištenja što mu je to bio jedan dio plate.

MUTEVELIJE DŽEMATA

Već je pomenuto da je prvi mutevelija u džematu bio Smajl Aličić, od 1921-1963. godine. Zbog bolesti nije bio u stanju dalje voditi poslove mutevelije, pa na njegov prijedlog od 1963. godine ovu dužnost preuzeo je Taib Begić sve do septembra 1995. ratne godine.

Džamijski odbor za novog muteveliju bira Sulju Muratovića, koji će se zadržati do 1998. godine.

Nakon njega, ovu dužnost, sve do 2004. godine obnaša Muhamed Avdić. Te godine je za muteveliju izabran hadži Salko Muratović koji je umro krajem januara 2009. God.

KURBAN ISTIGFAR

Mutevelije sa džematskim odborom su vodili brigu o svojim džematlijama što potvrđuje i poziv džematlima za prikupljanje sredstava kako bi se zaklao kurban istigfar nakon što je za vrlo kratko vrijeme (oko 2 mjeseca) u proljeće 2004. Godine poginulo (većina u saobraćajnim nesrećama) desetak mladih u našem džematu. Džematlije su se u velikom broju odazvale tom pozivu pa je kupljen veliki bik težak preko 900 kg i prinešen kao kurban na džamijskom parkingu pored džamije kada je proučen i Tevhid. Poslije tog kurbana u našem džematu, hvala Allahu, ne događaju se takve nesreće.

Evo teksta tog poziva:

ISLAMSKA ZAJEDNICA U BOSNI I HERCEGOVINI

MEDŽLIS ISLAMSKE ZAJEDNICE U DOBOJU

DŽEMATSKI ODBOR DŽEMATA

M A T U Z I Ć I

OBAVJEŠTENJE

Esselamu alejkum,

Drage džematlije,

svjedoci smo posljednjih mjeseci da je voljom Allaha dž.š. sa prostora našeg džemmata i šire na Ahiret preselilo nekoliko mladih života.

U Kur'anu časnom, između ostalog je napisano da Bog neće izmjeniti situaciju jednog naroda dok se taj narod ne izmjeni. Narod može biti ispravan samo ako slijedi upute Svevišnjeg . Poruka kristalno jasna i svima upućena.

Od Allaha dž.š. je potrebno tražiti milost i rahmet, tražiti da nam oprosti grijehe i da nas uputu na pravi put.

Džematski Odbor Matuzići je opredjeljenja da se u ime zajednice (našeg Džemata) priredi Kurban-istigfar, pa Vas molimo da nam se svojim prilozima PRIDRUŽITE.

Termin klanja kurbana i učenja dove biće određen nakon sakupljanja sredstava za nabavku kurbana.

RADOVI NA MEZARLUCIMA

U ovom džematu postoje dva mezaristana. To je centralno greblje i Zaimovića greblje o kome sam već pisao u ovom tekstu. Centralno mezarje je mnogo staro što potvrđuje i mnogo nišana vrlo starih od koji se jedan vidi i na ovoj slici dolje koji je preživio granatiranja iz proteklog rata uz ožiljke.

Pošto je Centralno greblje bilo neograđeno i zaraslo u šumu, počela se voditi aktivnost na uređenju tog greblja i njegovom ograđivanju.

Džematski odbor je pokrenuo aktivnost i radovi su otpočeli na čišćenju i ograđivanju.

Pošto je greblje veliko (ograda oko 500 m) radovi su trajali duže jer je trebalo mnogo sredstava a i rada.

U tu aktivnost se uključila i općina Doboj Jug na čelu sa načelnikom Izudinom Aličićem koji su donirali veću sumu novca.

Do glavnog puta urađena je velika betonska podzida i kovana ograda u dužini oko 200 m.

Ostala ograda je od čelične pletene mreže postavljena na betonsku coklu. Također su urađene dvije velike i dvije male kapije od kovanog željeza na ulaze u mezarluke.

Sve je isto urađeno i na mezarlucima u Zaimovićima. Dio aktivnosti oko ograđivanja mezarluka se vidi i na slici ispod.

Radovi na betoniranju cokla na greblju u Zaimovićima

BAJRAMSKI PAKETIĆI

U džematu se redovno dijele bajramski paketići polaznicima mektebske nastave i to drugi dan Ramazanskog bajrama po obilasku šehidskih mezarja. Glavni aktivista za nabavku paketića je Amer Tarabar poduzetnik iz našeg džemata.

Polaznici sa bajramskim paketićima ispred mekteba

Džematski odbor kao i uvijek aktivan tako i sada pomaže imamu Hazimu Spahiću oko podjele paketića.

Podjela paketića ispred mekteba

ADAPTACIJA MEKTEBA

Ovaj džemat veliku pažnju posvećuje vjerskoj pouci. Džematski odbor je nagrađivao polaznike mekteba koji pređu Sufaru i počnu učiti u Kur'anu, što je doprinijelo masovnosti onih koji uče Kur'an, zatim nagrađivanje onih koji završe hatmu.

Zbog dobrih rezultata i masovnosti polaznika mekteba Džematski odbor je odlučio adaptirati učionicu i opremiti je novim namještajem, te laptopom i projektorom u što je uloženo oko 13 000,oo KM. Tu aktivnost ne bi mogli realizovati bez pomoći donatora; Općine Doboj Jug, Hife, Ganjgopetrola, Tuti fruti, Goricijane, Ege komerc, Formula auto otpad te još privrednika i pojedinaca iz našeg džemata.

Trenutno se radi projekat za novu džamiju koji je pri kraju i ako Bog da radovi bi mogli otpočeti na proljeće naredne godine.

POSJETE

Ovaj džemat su pohodili i najviši dužnosnici Islamske zajednice. Tako je 1960-tih godina Reis ul-ulema Kemura sa saradnicima upriličio posjetu ovom džematu.

Također zamjenik reis ul-uleme hfz. Ismet ef. Spahić u više navrata posjećivao je ovaj džemat. Niže postavljena slika svjedoči njegovo prisustvo na Hatmama polaznika mektebske nastave 2003. god.

Priredio :
Imam džemata Matuzići
Hazim Spahić

U Matuzićima
14.zul-hidžeta 1430/01.12.2009.god.

  • Adresa

    MEDŽLIS ISLAMSKE ZAJEDNICE DOBOJ
    Oslobodilačka 1
    74000 Doboj
    Bosna i Hercegovina

  • Kontakt informacije

    t: +387 53 204 270
    f: +387 53 204 271

    e: mizdoboj@hotmail.com

  • Legal

    JIB: 440 2700940000

    Žiro računi:
    551 004 0001 799620
    555 008 0003 630918