Wednesday, October 17, 2018

Džemat se nalazi 16 km sjeverno od Doboja.
Broji 220 domaćinstava.
Džamija je sagrađena u drugoj polovini 19 vijeka.

Tokom agresije je srušena a 27.7.2003. godine je ponovo sagrađena i svečano otvorena.

Imami ovog džemata su bili:

-Kavazović Husejn
– Sinanagić Agan,
– Osmić Ferid,
– Zlatić Kasim,
– Hadžimejlić Ihsan,
– Ćeman Muhamed,
– Muhamed Suljagić,
-Šišman Čašif,
– Mehmedić Adi

Na ovom području posebno se istakao svojim radom Kavazović Husejn ef.

Od vakufske imovine uz džamiju se nalazi imamaka kuća, gasulhana, mezarje i njiva.

U džamiji se klanja pet vakata namaza i uče djeca. Vakif u džemata je Šaban Bečić.

IZVOD IZ KAZIVANJA HAŽI HAFIZ ABDULAHA BUDIMLIJE

O HADŽI HUSEJN-EFENDIJI KAVAZOVIĆU *[1]

Od hafiz Ejub-efendije sam još u vojsci slušao sve najbolje o hadži Husejn-efendiji Kavazoviću iz Jelovče Sela. Pričao je o njemu kao posebnom autoritetu među imamima i džematlijama, pa me je taj čovjek posebno zainteresovao. Jer toliko hvale da hodža o hodži kaže ne može se čuti svaki dan. Osjetio sam da ga hafiz Ejub posebno cijeni i voli. Posebno je isticao njegov stalni kontakt sa džematlijama, te njegov doprinos na preobrazbi džemata i uspjesima u mektebu. Čuo sam da su ga džemetlije posebno cijenile i poštovale, te da je ostavio je dubok trag na polju islama.

Kad ga je UDBA zatvorila, čuo sam da su ljudi i žene izašli iz svojih kuća, protestvovali i žalili se. Išli su u policiju i tražili od vlasti da ga puste. Svaka im čast. To je znak kakav je on imam bio i koliko su ga ljudi voljeli i poštovali. Slušao sam da su zbog toga mnogi ljudi i žene i odležali po zatvoru i po nekoliko sedmica i mjeseci.

Hafiz mi je pričao da je Husejn-efendija posebno ozbiljan, principijelan i vrijedan imam. Zahvaljujući njemu selo je brzo napredovalo. Opismenjeno je dosta svijeta. Slušao sam da je džematlijama direktno ukazivao na propuste i mahane. Ukazivao na halal i haram. Tražio je od njih da se okane grijeha i loših navika. Ukazivao je na pogubnost mržnje, svađa, tuča, pijančenja i drugih poroka. Kažu da je lično odlazio u kuće problematičnih ljudi i ukazivao im na mahane. Ljudi su ga cijenili i mnogi su ga poslušali i prošli se poroka. Pridobijao je ljude stalnim kontaktom i savjetom. O hadži Husejn-efendiji pričao mi je sve najbolje i hadži Jusuf-efendija Bilajac čiju sam riječ ja opet posebno cijenio.  Bilajac je bio njegov veliki prijatelj. Ali, isto tako Husejn-efendiju su veoma cijenili Sulejman-efendija Pekarić, hafiz Džemal-efendija Hodžić – Gagić, hafiz Zaim-efendija Huskanović i mnogi drugi.

Dakle prije nego što će Husejn-efendiju upoznati u Štoku (u zatvoru) u Tuzli kao Mladog muslimana, znao sam da se redi o karakternom i vrijednom imamu. Ono što sam slušao o njemu ranije potvrdio je Husejn-efendija na saslušanju i prilikom suđenja Mladim muslimanima u Tuzli.  Na sudjenju u Tuzli je bio veoma dotjeran i lijepa izgleda. Djelovao je veoma ozbiljno. Na sve prisutne ostavio je jak dojam. Njemu su se nekako posebno obraćali. Malo je pričao. Nikog nije odao. Na suđenju je mogao proći da ne bude osuđen. Malo je UDBA o njemu i njegovim aktivnostima znala. Njega na suđenju niko od prisutnih nije spominjao kao Mladog muslimana. Ali, on na Sudu nije zanijekao da je Mladi musliman. Naprotiv, kao da ga i sad gledam i čujem kako ponosno kaže da je Mladi musliman i da se zbog toga ne osjeća krivim.

U zatvoru je bio posebno poštovan od uleme. Cijenila ga je uleme iz Sarajeva.  On se s njima družio i od njih učio. Upijao je svaku riječ. A oni su znali da se radi o čovjeku koji je svim bićem predan islamu. Dosta je čitao. Sva ga je ulema poštovala. Zbog njegova stava i ozbiljnosti poštovali su ga i stražari u zatvoru. Kad bi se diskutovalo o islamu i islamskim propisima veoma se cijenila njegova riječ. Bio je dobar fakih. Znao je dosta ajeta i hadisa napamet. Mislim da je znao posebno dosta hadisa napamet i to sa senedima. Imao je izvanrednu memoriju. Ponekad sam imao osjećaj da je poslije sijela zapamtio gotovo svaku izgovorenu riječ. Sjećam se da je često uzimao abdest. Kad to nije bio u prilici uzimao je tejemum. Bio je nježna zdravlja. Njemu i Jusuf-efendiji Bilajcu često je u ispunjavanju akorda znao pomagati Hazim-efendija Hodžić iz Vražića.

Nije puno govorio. Ali kad bi ga neko od nas nešto pitao imao je istančan osjećaj da čovjeka sasluša i da lijepo i polahko priča. Uvijek sa onim naglašenim efendum. Saslušao bi i ne bi prekidao sagovornika. Imao je dosta strpljenja za svakoga. Govorio je mudro i često bi u razgovoru navodio primjere iz života Poslanika i ashaba. Za njega se znalo i govorilo se da je Husejn-efendija ulema. Cijenili su ga i vjerski službenici drugih konfesija. Posebno se družio sa Abdulah-efendijom Azapagić. Koliko znam bili su veliki ahbabi. Mislim da su se kasnije po izlasku iz zatvora posjećivali. Družio se i sa Čokićima. Od sarajevske uleme posebno su ga je cijenili rahmetli Kasim-efendija Dobrača, hafizi Trebinjac, Silajdžić i Sokolović. Njima je odlazio i kući. I oni su njemu dolazili.  Bio je dobar poznavalac arapskog jezika. Njegovo znanje arapskog posebno je cijenio Abdurahman-efendija Hukić. Znao je dobro i turski, a čitao je i razumio i perzijski jezik. Znao je dosta citata iz raznih Divana.

Po izlasku iz zatvora bio je posebno cijenjen imam. Njemu je mnoga ulema ustajala na noge. Sjećam se da je njemu u Sarajevu odavana posebna čast. A kad su ga oni poštovali, onda znaš kolika je on ulema bio. Bio je dobar imam i vaiz. Držao je predavanja na mnogim islamskim svečanostima. Imao sam priliku da ga slušam. Govorio je veoma jasno i slikovito. Dosta bi se u vazu koristio primjerima iz života Poslanika, ashaba, ali i naših dobrih Bošnja. Znao je pohvaliti naše ljude. Mnogi su ga satima mogli slušati. Kod njega nije bilo bespuslice. Imao sam osjećaj da on stalno vazi. Istina, pričao mi je hafiz Ejub da se Husejn-efendija znao i našaliti ali u uskom društvu i da se posebno volio našaliti sa svojim mujezinom u Jelovče Selu. Mislim da se mujezin zvao Halil Sinanović. Hanuma mu je stalno nesto vezla, heklala i to curama poklanjala. Znam da je bio imam u Kotorskom i da je na tom kraju bio posebno poštovan. Bio je dobar prijatelj sa Jusuf-efendijom Bilajcem. Zračio je nekim posebnim autoritetom. Kao što bi moderno rekli, imao je harizmu.

Žabilježeno u Tuzli, 1. aprila 2008. godine

Na osnovu kazivanja hadži hafiza Abdulaha Budimlije.

Zabilježio:

Hadži Osman-efendija Kavazović

Tuzla, 01. april 2008.)

HADŽI HUSEIN EF. KAVAZOVIĆ *[2]

Prije izvjesnog vremena, preselio je na ahiret hadži Husein ef. Kavazović u Jelovče Selu kod Gradačca. Rahmetlija je uspješno vršio imamsku službu dugi niz godina i nakon penzionisanja je lijepo živio sa svojom vrijednom suprugom koja je preselila na ahiret 25. oktobra 1978. godine.

Nisu imali djece, ali suimali dobra i plemenita srca, jer su svu svoju imovinu (pokretnu i nepokretnu) uvakufili i darovali Islamskoj zajednici.

Pored toga je Husein ef. sa svojim bratom Jusufom izgradio abdesthanu kod džamije i zagradio mezaristan. Uz to je davao stalne stipendije za učenike Gazine medrese.

O hadži Husein efendiji Kavazoviću, njegovom poštenju, ponosu, plemenitosti i mnogim drugim lijepim ljudskim osobinama, moglo bi se puno pisati i govoriti, ali je bolje da o njemu govore njegova dobra djela koja će ostati trajna uspomena na njega i njegov svijetli lik. Sa rahmetlijom se oprostio u ime Islamske zajednice, brojnih prijatelja, poštovalaca, komšija, kolega i rodbine tuzlanski muftija h- hafiz Husein ef. Mujić.

Ovaj mali osvrt na život i rad rahmetli hadži Husein efendije neka bude znak dobre pažnje, poštovanja i dio duga prema njemu kao dobrom čovjeku i vrijednom vjerskom službeniku koji je čitav svoj život posvetio dobru svoje zajednice i društva i koji je zbog toga bio mnogo poštovan od svojih komšija i kolega, kao i od svih onih s kojima je dolazio u dodir.

Rahmetullahi alejhi … !

H. Z.

(Autor. Hadži hfz. Huskanović Zaim)

ŽIVOT KOJI JE IMAO PUNI SMISAO *[3]

Sjećanje na vrijednog i zaslužnog islamskog radnika rahmetli hadži Husejn efendiju Kavazovića, koji je u toku svog radnog vijeka vršio dužnosti imama, hatiba, vaiza, muallima, vjersko-prosvjetnog referenta, predsjednika Odbora IZ-e i predsjednika Odbora Udruženja islamskih vjerskih službenika.

Pisati o čovjeku kojeg su krasile izvanredne ljudske vrline pravo je zadovoljstvo. Želja mi je ovoga puta da čitaocima Preporoda predstavimo lik čovjeka koji je djelom dokazivao ono što je riječima govorio. Hadži Husejn efendija Kavazović, rođen je 20. jula 1910. godine u Jelovče Selu kod Gradačca od oca Ibrahima i majke Hanke Ibranović iz Biberova Polja. Osnovno mektebsko učenje završio je pred dajdžom hafizom Husejn efendijom Ibranovićem imamom u Alibašićima–Mionica kod Gradačca. U ranoj mladosti iskazuje ljubav prema knjizi i otac (Ibrahim – muezin u Jelovče Selu) ga poslije završene osnovne škole upisuje  u “Svirac” medresu u Gradačcu. Za vrijeme školovanja slovio je kao izuzetan učenik, a njegove kvalitete iznimno je cijenio i sam muderis Ahmed efendija Muftić – Hilmi. Poslije završenog redovnog školovanja, 1929. godine, postavljen je za imama, muallima i hatiba u rodnom mjestu Jelovče Selu. Iako veoma mlad izvanredo se predstavio kao islamski radnik, proučavao je sve pojave u džematu, nesebično je radio upućujući na dobro, iznalazio je dovoljno vremena i strpljenja za sve. Uvijek je bio u pokretu i u toku zbivanja. Džemat, mihrab, islamska zajednica, to je bio njegov život. Njegova istinska sreća. Njegove riječi uvijek su nalazile put do srca vjernika. Bio je veoma omiljen među džematlijama izuzetno cijenjen i među kolegama. Započeti način rada u islamskoj zajednici u rodnom mjestu, sa istom ljubavlju i žarom nastavlja i u džematu Donja mahala u Kotorskom kod Doboja 1958. godine. Džematlije Kotorskog izvanredno su ga primile, a Husejn efendija nesebično im se odužio radom na svim poljima. Lijepim ponašanjem i toplom riječju za svakog osvajao je srca ljudi sa kojima se susretao i bio živi primjer onoga što je tumačio kao islamski radnik.

Kao vjerski službenik obavljao je nekoliko povjerenih mu funkcija u Islamskoj zajednici kao: vjersko-prosvjetni referent, predsjednik Odbora islamske zajednice, predsjednik Udruženja islamskih vjerskih službenika i mnoge druge. Svakom poslu prilazio je krajnje ozbiljno i povjerene mu dužnosti izvršavao na najbolji način. Godine 1965. obavio je petu islamsku dužnost hadž.

Osjetivši da ga zdravlje ne služi najbolje odlazi u mirovinu, noseći izvanredne utiske iz džemata u kojem je zaokružio svoj radni vijek. Vraća se usvoje rodno mjesto da u miru i tišini provede preostali dio života, gdje ga mještani otvorena srca i sa mnogo ljubavi dočekuju. Vrijeme je cijenio iznad svega. Iako u mirovini, imao je isplaniran radni dan, i sve se znalo, tad i tad, ide ili prima posjete, uči, čita ili se odmara. Sa životnim saputnikom Hatidžom Fazlić nije imao djece, pa je poslije njene smrti gotovo sav imetak uvakufio, jedan dio na ime supruge za džamiju u Kerepu, njenom rodnom mjestu, a preostali imetak za džamiju u Jelovče Selu, uz svoju rodnu kuću uvakufio je plac za imamski stan u Jelovče Selu, koji je izgrađen poslije njegove smrti.

Pošto nije imao svog evlada, imao je žarku želju da o svom trošku školuje jednog učenika u Gazi Husrevbegovoj medresi. Kad je prijemni ispit u Gazi Husrevbegovoj medresi položio njegov rođak i imenjak Husejn Kavazović – mlađi, sav radostan došao je da čestita djetetu i roditeljima. Tada je izrazio želju da o svom trošku školuje ovog učenika. Poslije niza dogovora ostvarila mu se i ova želja. Odmah je sklopio ugovor po kojem se obavezuje da će iz svojih sredstava platiti smještaj u medresi i davati džeparac učeniku, kroz svo njegovo školovanje, kao i svake godine plaćati upisninu u novi razred. Zapamtio je da je njegov učenik pošao u medresu i na početku zaredao nekoliko četvorki i petica. Poslije njegove smrti svu brigu iz pomenutog ugovora preuzima njegov mlađi brat hadži hfz. Šemsudin efendija Kavazović, a iz sredstava koja su ostala i najmijenjena za školovanje ovog učenika.

Husejn Kavazović – mlađi u toku školovanja u medresi nastojao je da opravda povjerenje koje mu je ukazano, te je medresu završio vrlodobrim uspjehom, a s istim uspjehom je i maturirao, te se na izvanredan način pokušao odužiti hadži Husejn efendiji Kavazoviću.

Kada je u Husejna Kavazovića – mlađeg umro otac Hasan, hadži Husejn efendija se u par riječi obratio prisutnima na dženazi i, između ostalog, rekao: “Danas kada ispraćamo ovog komšiju i poznanika sa ovog svijeta, želio bih da vam napomenem da sam ga nekoliko puta zvao na sijelo, jer sam istog zaista cijenio, a on mi je odgovorio”: “Hvala ti hadžiefendija na pozivu, ali ja zaista nemam mnogo vremena. Danju sam, eto, zauzet svakojakim poslovima na njivi, a naveče imam vjersku pouku sa djecom u kući”. Za ovakvu roditeljsku svijest velika zasluga pripada sigurno i hadži Husejnu efendiji, koji je kroz savjete izgrađivao svoje mještane i džematlije.

Hadži Husejn efendija Kavazović bio je pravi živi primjer sklada između riječi i djela. Onda nije nikakvo čudo što džematlije Jelovče Sela i danas, nakon gotovo pet godina poslije njegove smrti, govore: “To je Husejn efendija rekao, to je Husejn efendija radio”.

“Lenam”

GODIŠNJICA SMRTI HADŽI HUSEJN EF. KAVAZOVIĆA *[4]

Prije godinu dana, 21. 10. 1979. godine napustio je ovaj svijet hadži Husejn ef. Kavazović, uvaženi islamski radnik, u sedamdesetoj godini svoga života. H. Husejn ef. je rođen 1910. godine u Jelovče Selu kod Gradačca kao drugo dijete druge žene oca mu Ibrahima. Videći da mu je sin vrlo razborit, otac ga upisuje u Gračaničku medresu u kojoj ostaje dvije godine, a onda ga povlači i upisuje u Gradačcu (Svirac medresu) pred čuvenog muderisa hafiz Ahmed Hilmi ef. Muftića. Kao učenik, Husejn ef. je bio vrlo privržen knjizi a u njegovoj sobi nije bilo mjesta za prazne razgovore. Bio je neobično oštrouman i vrlo razborit i svima u tome prednjačio. Kao ilustraciju ispričaću samo jedan detalj. Kada smo on i ja jednoga Ramazana obilazili Bosansku krajinu i došli u Bosansku Gradišku, bili smo uveče na sijelu u jednoj vakufskoj sobi u društvu muderisa Sulejman ef. Kozarčanina koji je imamima držao ders iz Buharije i Multeke, pa se kod prevoda nekih riječi teže snalazio. H. Husejn ef. bi napravio upadicu i jednostavno preveo dotičnu riječ, što bi muderisa prijatno iznenadilo i za što nas je pohvalio, sa konstatacijom: pa vi ste hodže. Odmah po završetku Medrese, traži ga njegovo selo za imama i mualima. Kako u tom selu dotada nije bilo džamije ni mekteba, selo je bilo vrlo zapušteno: pijančenje, svađe, tuče i sl. bile su gotovo svakodnevna pojava. Međutim, sa dolaskom h. Husejn ef. i njegovim velikim zauzimanjem selo se brzo mijenja i iz dana u dan biva sve bolje i bolje tako da ono danas prednjači u svakom pogledu. U to vrijeme nije bilo škole u selu, te je Husejn ef. opismenio djecu u selu, tako da su mnoge generacije izašle iz mekteba sa dvostrukim znanjem. Kao vaiz Husejn ef. je bio izvanredan. Njega slušati bilo je najveće zadovoljstvo. Za svakoga je imao lijepu riječ koja krijepi i osvježava. Svim snagama je nastojao da svoj džemat izbavi iz džahilijeta a uzdigne u duhu Islama. On nije bio prosječan hodža, on je bio mnogo više, iako nije išao dalje od Svirac medrese. U tome mu je mnogo pomogla činjenica da je u zadnjim razredima učio mantik i meaniju (logiku i stilistiku) pa se je mogao individualno razvijeti i usavršavati svoje obrazovanje. Njegov rad se nije odvijao samo na isključivo vjerskoj razini. Bio je dobar organizator u svakoj humanoj i korisnoj akciji, pa su ga džematlije u svemu slušale. Dovoljna je bila konstatacija da je to i to rekao Husejn ef. i ne bi bilo daljeg raspravljanja. On se je svestrano  odazivao kur’anskom pozivu: LIJEHLIKE MEN HELEKE AN BEJJINETIN VE JAHJA MEN HAJJE AN BEJJINETIN – neka svaki od vas umre ali nek njegova smrt bude svjedok da je bio živ (vide se njegova djela) i nek svaki od vas živi, ali nek se vidi da taj živi (jer čini dobra djela). Pa eto, i Husejn ef. je bio baš takav. 1953. godine bio je premješten za imama u kotorsko kod Doboja i tamo ubrzo svojim pregalačkim radom stekao veliki ugled, te je bio biran i za predsjednika Udruženja ilmije Doboj. U tome vremenu je obavio i Hadž, ali je počeo obolijevati na plućima te je zatražio penziju i vretio se svojoj kući. Na Ahiret se preselio u 70-oj godini, a dženazu me je klanjao njegov mlađi brat h. hfz. Šemsudin ef. H. Husejn ef. nije imao djece pa je pred kraj života veći dio svoje imovine darovao džamiji svoga sela i učinio mnogo drugih hajru-hasenata. Molimo Svevišnjeg da Husejn ef. podari džennetsko naselje! Rahmetullahi alejhi Rahmeten vasiah!

Jusuf Bilajac


[1] (Kazivanje Budimlije o Husejn-efendiji – zabilježeno Osman Kavazović u Tuzli – 1. aprila 2008.)

[2] “Hadži Husein ef. Kavazović”. Preporod, 01. 08. 1980. godine. Broj: 15/239. str. 18. Autor: H. Z. (Huskanović Zaim) Fotografija.

[3] “Život koji je imao puni smisao”. Preporod, 01. 03. 1984. Broj: 5/325. str. 18. Autor: “Lenam”.

[4] “Godišnjica smrti hadži Husejn ef. Kavazovića”. Glasnik, XLIII/1980; br. 5; str. 328–329. Autor: Jusuf Bilajac.

  • Adresa

    MEDŽLIS ISLAMSKE ZAJEDNICE DOBOJ
    Oslobodilačka 1
    74000 Doboj
    Bosna i Hercegovina

  • Kontakt informacije

    t: +387 53 204 270
    f: +387 53 204 271

    e: mizdoboj@hotmail.com

  • Legal

    JIB: 440 2700940000

    Žiro računi:
    551 004 0001 799620
    555 008 0003 630918